Roman o neospornoj ulozi Franje Tuđmana u obnovi hrvatske državnosti i osamostaljenja

Roman Godina i vječnost Vladimira Lončarevića u tri dijela i dvadeset i dva poglavlja, uz Prolog i Epilog, donosi zbivanja iz razdoblja najnovije nacionalne povijesti na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. Riječ je o razdoblju koje je obilježeno velikim političkim potresima, unutarnjom dezintegracijom i međunarodnom izolacijom hrvatske države, gospodarskom, kulturnom i moralnom krizom društva u okvirima procesa „detuđmanizacije“ koji je uslijedio neposredno poslije smrti prvoga hrvatskog predsjednika. Na valu trećesiječanjskih izbora s početka 2000. započela je nesmiljena haranga protiv Franje Tuđmana, njegove politike i njegova povijesnoga djela, njegova političkoga nasljeđa, kojom se blatilo i kriminaliziralo i predsjednika, i najviše vojne dužnosnike, i Domovinski rat. Nastupilo je, kako autor piše, novo doba, došlo je novo vrijeme. 

Izd. Alfa, Zagreb, 2024.

Neposredni svjedok zadnje godine predsjednikova života

Vladimir Lončarević je, kao predsjednikov savjetnik, bio neposredni svjedok zadnje godine predsjednikova života i tih povijesnih događaja, pratio je važne pojave, unutarnja stranačka previranja i potporu inozemnih čimbenika tadašnjim oporbenim strankama i osobnu dramu predsjednika Tuđmana, suočena s beskrupuloznim medijskim reakcijama i invektivama, tipičnim propagandnim ratom, koji se poveo protiv njega, njegove vizije Hrvatske i njegove političke baštine. Autor, dakle, kroz lik Franje Tuđmana podastire gotovo cijelu hrvatsku povijest i njezine glavne čimbenike. Uz glavni lik Predsjednika i pripovjedača Pisca, svi su ostali likovi bez osobnih imena u službi otkrivanja pojedinih slojeva velike priče, priče o cijeloj hrvatskoj povijesti i velikom Predsjednikovu završenom djelu, suverenoj i samostalnoj hrvatskoj državi.

Iako je roman u prvom redu posljedica autorova/pripovjedačeva realnoga osobnog iskustva, pripovjedač nastoji, uza sve ostale likove, zapravo stvarne osobe i sudionike tih događanja, svoje iskustvo poopćiti i pretvoriti ga u zajedničko iskustvo, služeći se pritom domišljato citatima iz književnih i drugih djela hrvatskih i stranih autora. Naime, kako se uz predsjednika Tuđmana i pripovjedača nijedan drugi lik ne spominje stvarnim imenom, Lončarević na kraju knjige donosi abecednim redom vrlo opširan popis imena, što živih sudionika, publicista, filozofa i teologa, što pokojnih značajnih književnih i povijesnih, hrvatskih i stranih osobnosti. 

Autor je, kao predsjednikov savjetnik, bio neposredni svjedok zadnje godine predsjednikova života / Snimio Stephan Lupino

Čvrsta dokumentarna podloga

Roman ima čvrstu dokumentarnu podlogu, dok je provodna nit radnje labava kao moderni roman-esej, ujedno i roman s ključem, u kojem više dolazi do izražaja autorovo razmatranje konkretnih povijesnih zbivanja, određenih likova i osobnih doživljaja tijekom cijele 1999. godine. Riječ „godina“ u naslovu označava formalni vremenski okvir, razdoblje u kojem je započela Lončarevićeva uloga predsjednikova savjetnika, dok je riječ „vječnost“ hermeneutički ključ za razumijevanje cijele narativne strukture ovog romana-eseja, velikoga djela u ostvarenju hrvatske države u sklopu cijele hrvatske povijesti. U političkom smislu posrijedi je pokušaj da se na razini duhovno-povijesnoga konteksta sagleda sve ono što se u tim prijelomnim povijesnim trenucima događalo i dogodilo.

Vladimir Lončarević daje živu fresku onoga vremena i pruža cjeloviti uvid u providonosnu ulogu prvoga hrvatskog predsjednika u obnovi hrvatske države, njezinom međunarodnom priznanju i nažalost nedovršenoj duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda. Kada je pak riječ o duhovnoj obnovi, nije riječi ni o kakvoj religioznoj obnovi ili klerikalizaciji hrvatskoga društva; nadasve je riječ o moralnom i etičkom preporodu hrvatskoga društva, što je bilo na srcu i predsjedniku i pripovjedaču. Na njihovu žalost, u mnogim hrvatskim srcima taj se preporod nije dogodio, čemu uostalom svjedoče sve nepodopštine koje su pratile samu obnovu državnosti i osamostaljenja, a kako vidimo, i danas su na djelu.

Knjiga kojoj se nitko nije nadao

Za razliku od drugih tekstova koje su pojedini autori posvetili tomu vremenu, prvomu hrvatskom predsjedniku i njegovu političkom nasljeđu, knjiga Vladimira Lončarevića Godina i vječnost vrstan je pokušaj literarnog čitanja vremenite nacionalne povijesti hrvatskoga naroda u nesklonim razdobljima, prepunima protivština, koje se prelama kroz metafizičku optiku, te čvrsto i nepokolebljivo računa s iznadvremenskom vječnošću. Riječ je o knjizi kojoj se nitko nije nadao, ali koju će podupirati svi oni kojima je Hrvatska na srcu, riječ je o knjizi koja je poštena, ali ne i nepristrana. Ona nam ne govori o vremenu prohujalu s vihorom, ona govori o vječnosti – o onoj sjenici za kojom, kako Lončarević piše, svi čeznemo u svojem vremenitom traganju za istinom, dobrotom i ljepotom. Ta naša Hrvatska, Hrvatska Franje Tuđmana i nije drugo nego trojstvo spomenutih nepobitnih vrijednosti, istine, ljepote i dobrote, ali i trojstvo bogoslovnih kreposti vjere, ufanja i ljubavi.

Vladar koji se nije htio pokoriti svijetu

Da bismo zornije pokazali kako to Lončarević čini, ne želeći ulaziti u sve ili samo pojedine dijelove njegova romana-eseja, navest ćemo riječi kojima započinje treći dio knjige, onaj posmrtni, kad je nastupilo novo doba ili doba detuđmanizacije. Autor je preuzeo riječi Filipa Lukasa, dugogodišnjega predsjednika Matice hrvatske, riječi koje upozoravaju da se unatoč svim protivštinama, objedama i svim nastojanjima predsjednikove detronizacije, postignuto djelo ne može negirati, pasti u zaborav ili nestati. Evo tih riječi: „Može nam se oteti blago, opljačkati imovina, na komade naša zemlja rasparčati, ali nam se ne može oteti ideja, uništiti tradicija, iskorijeniti vrijednost naše etike i tradicionalna privrženost pravdi niti ubiti naša narodna svijest, ljubav i predanost za svoj narod. Duh koji misli, srce koje za svoj narod osjeća, ruka koja stvara, mozak koji razmišlja, a moralna snaga koja tim upravlja, to su stupovi na kojima počiva hrvatska nacija i njena budućnost.“

U trećem dijelu knjige pripovjedač, svjestan svega što se poslije predsjednikove smrti događalo i svih stranputica i krivudanja hrvatske državne politike, posebno u onim sferama u kojima je prevladavala i prevladava Danteova vučica, pohlepa, ostaje vjeran predsjednikovu velikom djelu, ostaje vjeran vlastitoj spoznaji da se u predsjedniku potkraj života, ali dakako, po određenim postupcima i tijekom njegova političkog djelovanja, zrcalila nepobitna vrlina kršćanskoga vladara, vladara kakvim ga sagledava Dante u svojoj Monarhiji, vladara plemenita, čija je temeljna koncepcija bila moralni preporod društva i pojedinca i ravnala se čvrstim prožimanjem etike i politike; osobnosti koja nije sve naučila i razumjela u katekizamskom smislu riječi, ali je proniknula bit, prihvativši vjeru u Boga i Crkvu kao ustanovu spasenja. Vladara koji se nije htio pokoriti svijetu koji ga je bojkotirao za života, a onda i u smrti, nego je želio da hrvatski čovjek bude ponosan na svoju povijest, na svoja postignuća, a ne da, zaularen kao bedevija, opet sluganski rinta za tuđi račun, i to još u svojoj državi. 

Lončarevićeva knjiga prepuna je sličnih razmatranja i promišljanja i u mnogim drugim prilikama, ona je nekako sažetak – u jednoj godini, 1999. – svega onoga što je hrvatski narod prolazio kroz razne povijesne etape, a ipak se unatoč svim nepovoljnim i pogubnim povijesnim silnicama, u prisjećanjima na sve dotadašnje neuspjehe i razloge tih neuspjeha, kadšto pogromskih razmjera, uspio održati i nakon niza stoljeća obnoviti svoju državnu samostalnost. Kroz svoju vremenitu povijest i sva povijesna krvarenja, darovano mu je da se velikim slovima svojim imenom upiše u svjetsku povijest, a onda da se nakon svih vremenitih peripetija, kad dozori i kad se ispuni vrijeme, nađe za stolom vječne pashe. 

     Knjiga kojoj se nitko nije nadao, koju je teško žanrovski odrediti, ali ipak je odredismo kao roman-esej posvećen prvom hrvatskom predsjedniku, njegovu povijesnom djelu i hrvatskom narodu, svakako predstavlja veliku novost u suvremenoj hrvatskoj prozi. U prepletanju stvarnosti i fikcije, s preobiljem citata i intertekstualnih spojeva različitih vrsta tekstova, književnih, pjesničkih, proznih i esejističkih, filozofskih, teoloških, politoloških i publicističkih – dramski mu nisu bili potrebni jer je sama povijest hrvatskoga naroda velika drama – Vladimir Lončarević satkao je roman o povijesti svoga naroda, njegovim usponima i padovima te neprijepornoj, nespornoj i epohalnoj ulozi prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju neovisne hrvatske države.